Hrvatsko tronarječje kao nacionalno bogatstvo

Liječnik, diplomat i pjesnik Drago Štambuk (rođen 1950) doista je jedinstvena osobnost u hrvatskoj književnosti. Ta neobičnost ne proizlazi iz činjenice da liječnik piše poeziju – uostalom, i liječnici i pjesnici često se bave temama ljudske boli, patnje i prolaznosti. Iako je Štambukovo bogato diplomatsko iskustvo u više od desetak zemalja nedvojbeno utjecalo na njegovo pjesničko stvaralaštvo, ni spoj diplomacije i pjesništva nije jedinstven u hrvatskoj književnosti.

Po čemu je, dakle, Drago Štambuk toliko poseban? Pokretač je i organizator godišnje kulturne manifestacije Croatia rediviva na otoku Braču, u Selcima, mjestu svoga rođenja. Riječ je o pjesničkoj smotri s iznimnim kulturnim kontinuitetom: čak 35 uzastopnih ljetnih večeri, tijekom kojih je proglašen jednak broj ovjenčanika (oliveata). Na tim se susretima ne okupljaju samo pjesnici, mještani i slučajni turisti – koji se s pravom mogu iznenaditi ovakvom obliku turističke ponude – nego i ugledni diplomati. Na Croatiji redivivi je 2023. sudjelovao iranski veleposlanik u Republici Hrvatskoj ­Saeed Kathibzadeh, kao i talijanski veleposlanik Paolo Trichilo, koji je 2025. upravo na mjestu gdje su talijanski fašisti 1943. spalili Selca javno osudio postupke svojih sunarodnjaka.

Izd. Croatia rediviva, Zagreb, 2026.

Zlatna formula hrvatskoga jezika: retrospektiva fenomena

Knjiga objavljena ove godine, Maslinov vijenac 7, kojoj je Štambuk urednik, predstavlja zbornik ove pjesničke manifestacije, ali i retrospektivu fenomena koji se naziva Zlatnom formulom hrvatskoga jezika (ZFHJ). Upravo je ta formula ono po čemu je Drago Štambuk izniman i izvan okvira – vlastiti je idealizam uspio pretočiti u zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Ideju o hrvatskom tronarječju kao nacionalnom bogatstvu i ključnom sredstvu prenošenja i očuvanja baštine i identiteta – koje stoga zahtijeva formalnu zaštitu – nisu afirmirali dijalektolozi, etnolozi, folkloristi, muzeolozi ili ini, nego pjesnik Štambuk. Ne treba zato iznenaditi što rješenje Ministarstva kulture i medija RH (Z-7412) u sebi nosi pjesničku metaforu – zlatnu formulu. Štambukov jezični pečat vidljiv je već u samome nazivu.

Knjiga Maslinov vijenac 7 obuhvaća 354 stranice i posljednji je svezak u biblioteci Archaeopteryx izdavača Croatia rediviva. Središnji dio – malo više od trećine knjige – posvećen je predstavljanju petero ovjenčanika: Ivana Kramara (2021), Vere Grgac (2022), Dražena Katunarića (2023), Sibile Petlevski (2024) i Tomislava Milohanića (Slavića) (2025), pri čemu je svaki zastupljen s 20 pjesama. Očekivano, zastupljene su pjesme ne samo na štokavskome nego i na kajkavskome (Vera Grgac) i čakavskome (Tomislav Mihohanić [Slavić]). Posebno valja istaknuti trud izdavača da dijalektne pjesme obogati dijalektološkom transkripcijom i leksikografskim tumačenjima.

Zid od poezije na selačkom trgu

Kao i u prethodnim knjigama, slijede sažeci s otvaranja pjesničkih večeri (2021–2025) te brojni prilozi, osvrti i dodaci. Među prilozima se nalaze poetske minijature koje predstavljaju svakoga od 35 nagrađenika; njihovi su stihovi uklesani u kamene ploče tvoreći doslovni Zid od poezije na središnjem selačkom trgu. Knjiga donosi i izbor fotografija s posljednjih pet smotri te popis svih sudionika od 1991. godine. Zanimljiv je zapisnik o osnivanju Collegiuma oliveatoruma iz 1998, u kojem petorica pjesnika (Štambuk, Fiamengo, Paljetak, Maroević i Golub) obrednim polaganjem desnice osnivaju družbu ovjenčanika. Članstvo je doživotno, uz preuzimanje novoga osobnog imena i s pravom sudjelovanja u izboru novih oliveata.

Među osvrtima nalaze se novinski prikazi sedmero autora o posljednjih pet smotri, objavljeni u Vijencu (Mario Kolar, Biserka Goleš Glasnović, Acija Alfirević, Ivona Smol­čić, Darija Žilić), Slobodnoj Dalmaciji (Ivan Ugrin) i Glasu Bistre (Vera Grgac). Slijede tri Štambukova teksta posvećena tragično preminulom fra Ivanu Kramaru, nagrađeniku iz 2021.

Štambukova ideja koineizacije

Knjiga završava s devet dodataka koji rasvjetljuju fenomen Zlatne formule hrvatskoga jezika: intervju Kim Cuculić u Novom listu (2023), Štambukovo predavanje na Filozofskom fakultetu u Mostaru (2024) te znanstveni članak Macieja Czerwińskoga, poljskoga profesora filologije i prevoditelja, objavljen u Filologiji 2022. godine. Czerwiński je istaknuo da se ZFHJ-om dosad nitko nije znanstveno bavio pa njegov rad predstavlja pionirski doprinos. Među dodacima posebno se izdvajaju dva Štambukova teksta ključna za razumijevanje ZFHJ‑a. Prvi, također iz Filologije 2022, donosi jezičnopovijesni kontekst hrvatskoga i opis koraka prema novoj jezičnoj ravnoteži „s ciljem da nam jezik postane vjerodostojniji i sa što manje prepreka među stilizacijama“. Drugi je tekst iz 2024, svojevrsni manifest ZFHJ-a pod naslovom Hrvatske jezične punktacije, koji iznosi jedanaest teza, među kojima se završna odnosi na hrvatsku koiné kao „cilj kojemu hrvatski puk valja težiti, jer je u njegovu iskonskom nacionalnom interesu“.

S obzirom na važnost Zlatne formule – ne samo za smotru Croatia rediviva i Štambukov poetsko-dijalektni idealizam, nego i za hrvatsku kulturu u cjelini, nužno je ponuditi i širi interpretativni okvir.

Naziv Croatia rediviva potječe iz 17. stoljeća i vezuje se uz Pavla Rittera Vitezovića i njegovo istoimeno djelo. Jedan je od ključnih političko-ideoloških tekstova o obnovljenoj Hrvatskoj nakon oslobađanja od osmanske vlasti. Ideja ponovno oživjele Hrvatske, koja veliča povijesno i kulturno jedinstvo hrvatskih zemalja, snažno je utjecala na preporodnu misao 19. stoljeća. Štambuk nastavlja tu liniju, ali i tradiciju ozaljskoga književno-jezičnoga kruga, čiji su protagonisti na dijalektnoj tromeđi nastojali oblikovati hrvatski lingua franca. U tom smislu, Štambuk zagovara viziju budućnosti hrvatskoga jezika i identiteta utemeljenu na hibridizaciji čakavštine, kajkavštine i
štokavštine.

Osobito je zanimljivo što Štambuk ideji koineizacije pristupa pjesnički i diplomatski. Premda je teško predvidjeti budući razvoj hrvatskoga jezika, neki pokazatelji upućuju na to da su njegove ideje naišle na odjek. Tako je Radoslav Katičić ZFHJ nazvao „najznačajnijim projektom od osnutka novije hrvatske države“, a sama je formula uvrštena i u preambulu Zakona o hrvatskome jeziku iz 2024.

Knjiga završava Štambukovom pjesmom u prozi iz 2019. iz zbirke Uzgon koju prenosimo u cijelosti zbog snažnih pjesničkih slika i mogućih referencija na zbilju:

„Damavand, staronova planino, vulkanski vrući stožeru, okovan ledom i snijegom, smrznuta jezera u krateru; kralju Alborza – obzore Zaratustrinih junaka. Pjesmo isprekidana urlicima, ljepoto nastanjena sumnjama, mirnoćo otkinuta od rojeva i naleta oluja. Zasniježen glêd prati ždralove i panteru brdsku slijedi u rasjedima. Ja čeznem za Tobom, Damavand, spoju zemaljske i nebeske ljubavi. U sjećanju se vrte stogovi sijena, kano u novoj domovini; rječice bistre svladavaju kamene prepreke prema Zagrosu, k Perzijskom hitaju zaljevu i dostižu Hormuz; imaju ga na glinenom, naftnom dlanu i predmnijevaju pripremu nasilja; zatvaranje tjesnaca kano krvotoka, zabran prolaza tankerima uljenih utroba i garavih izdaha; početak je to sukoba međ’ svjetovima: jednoga koji se širi i drugoga koji bi da zadrži svoje ozemlje onakvim i onolikim kakvo jest. Surova je i pohlepna Zemlja; gospodari užurbano traže načine da je sapnu konopima i verigama. Plamti svijet, guta rijetke pravednike i crta pustoš na obroncima. Zahakova kob opčinjava arijsku rasu.“

(Teheran, 17. svibnja 2019.)